Select Page

Moja nova životna avantura

Sjedila sam u jednom zagrebačkom kafiću, čitala ljubić i pokušavala umiješati limun i med u šalicu čaja, a da ne podignem pogled s požutjelih stranica starog romana. Priča je bila napeta, ali rodila majka šeprtlju. Limun je špricao na sve strane, vrećica s medom nikako se nije dala otvoriti. U krajnjem očaju pokušala sam si pripomoći zubima, no, ništa od toga. Zaboravih da mi nedostaje nekoliko zuba pa je to za mene bio “mission impossible”. Na kraju eksperimenta čaja je bilo više po stolu i stranicama ljubića nego u šalici.
Kad bih barem bila kao Filip. Da barem imam taj šarm i osmijeh koji ga izvuku iz svake neprilike. On skoro uvijek uspije umiješati med i limun u čaj dok paralelno tipka po mobitelu. Čak i kad limunom poprska susjedni stol, samo se vragolasto nasmije i stvar riješena.

Tog dana čekala sam upravo njega, po običaju je kasnio. Pogledala sam kroz prozor i vidjela prve pahulje snijega. Zabila sam glavu u stari zeleni džemper s kragnom u koju mi je mogla stati čitava glava, namjestila naočale i udubila se u štivo. Bilo je ugodno čitati u ovom ambijentu. Lokal je bio pomalo tmuran, sa zagasitim svjetlima i teškim tamnim zavjesama, no dobro sam se osjećala u toj sjetnoj atmosferi.
Nakon desetak minuta kroz vrata je ušao moj dragi prijatelj iz djetinjstva. Nisam trebala ni podignuti pogled, a već sam znala da je on. Kada bi ušao svojom bi energijom uvijek oraspoložio sve u prostoriji. Plava kosa razbarušila mu se od snijega, a na licu vječiti osmijeh, koji je otkrivao prekrasne savršene zube.

Dobro, ne trebam baš biti kao on, ali da su mi njegovi zubi svijet bi bio moj. Znamo se 32 godine, a naši su roditelji veliki prijatelji. Pohađali smo istu osnovnu i srednju školu, a kad sam ja počela svirati klavir, on se odlučio za gitaru. Ponekad smo čak znali lagati da smo brat i sestra. Ono po čemu smo bili jako različiti bio je odnos naših roditelja prema higijeni zubiju. Sjećam se kako sam mu se znala smijati kada bi ga roditelji redovito vodili zubaru. Čak i kada bi mu se pokvario mliječni zub, oni bi inzistirali da mu se taj zub popravi. A da ste vidjeli drame kad je dobio aparatić za zube! Kad smo bili sami zvala sam ga ‘Zubo’, kao onaj s metalnim zubima iz filma James Bonda, ali nikad nisam dopuštala da mu se itko drugi ruga, osim mene. Danas mi je žao što moji roditelji nisu vodili toliku brigu o mojim zubima. Nikoga nije bilo briga kad bi mi se mliječni zub pokvario, jer smo znali da će ispasti. A kada su mi narasli trajni zubi, samo sam nastavila brigu, odnosno nebrigu kao i prije. Na fakultetu smo znali učiti do duboko u noć, uz velike količine grickalica i brze hrane. Svi bismo se, odmah nakon učenja ili izlaska bacili u krevet, a Filip je, onako umoran, uredno umarširao u kupaonicu i oprao zube.

Filip danas ima red prelijepih bijelih bisera, kojima me uvijek zaslijepi, a ja imam skromni red od jedinice do četvorke, ostalo je ‘trči, trči pa zub’. Kad se on smije, smije se na sav glas. Ja samo razvučem osmijeh, stisnem usne uz ovaj siroti red zubića, a po mogućnosti uopće se ne smijem.
“Slušaj! Idemo na vožnju balonom!”, svečano je obznanio Filip. “A ja sam čarobnjak iz Oza. Dragi, do prvog aprila imaš još pola godine. Uranio si”, dobacila sam mu. Filip je uvijek imao lude ideje. No, već nakon tri dana bili smo na livadi i promatrali ogroman balon. Iako bih uvijek negodovala kad bi me nagovarao na nešto neobično, uvijek bi me uspio nagovoriti, a s njim zabava je bila zagarantirana. Mislim da sve te ideje baca iz rukava samo da izvuče iz moje ljušture. Moj dobri duh.
Nakon balonarenja Filip je rekao da me dugo nije vidio tako sretnu i moram priznati da je imao pravo. “A znam kako ćemo te još više usrećiti”, dodao je i nastavio: “Pronašao sam nekoga tko bi ti mogao vratiti osmijeh na lice, doslovno! Znam da izbjegavaš tu temu. Rekla si mi da ne želiš biti kao penzić pa da ti zubalo ispada, ali da nažalost nemaš dovoljno zuba na koje bi se nešto moglo ugraditi. Čitao sam o savršenoj metodi ‘All on 4’, implantatima koji se fiksno ugrade pa nemaš problema s protezom. Mislim da bi trebala probati, barem se naruči na pregled da vidiš o čemu se radi. Moj frend poznaje odličnog stomatologa, koji je već pomogao cijeloj njegovoj obitelji, kažu da ima čarobne ruke.”

Kao što sam rekla, Filip me uvijek uspije nagovoriti. Bila sam na pregledu kod dr. Gikića, a uz njegovu i Filipovu potporu odlučila sam napraviti veliki korak u svome životu. Implantate mi je ugradio za samo 24 sata i ne mogu vam opisati trenutak kad sam u ogledalu ugledala svoj novi osmijeh. Konačno sam se mogla neopterećeno smijati, a onaj stari zeleni džemper? Završio je u smeću jer uz nove zube neodoljivo pristaju vedre boje. Osmijeh ne skidam s lica i napokon ga ne trebam skrivati.